PROPAST IZ SARAJEVA

Izdavačko preduzeće “Propast” iz Sarajeva osnovano je sa idejom da stoji na uslugu propalim piscima i spisateljicama, prvenstveno lokalnim, a zatim i iz ostatka BiH. 

Ono novo što “Propast” donosi na lokalnu književnu scenu, jeste mogućnost književnog propadanja po jeftinijoj cijeni, a na štetu one pokondirenosti koja lokalnu književnu scenu čini tako najgorom na svijetu. 

Osnivač i glavni urednik “Propasti”, gospodin Propadalo, i sam je pisac s dugogodišnjim iskustvom propasti, koji otuda vjeruje da razumije potrebe onih koji život svoj uništavaju predanim književnim radom, za koji je interes u društvu ravan nuli. 

“Glavna razlika između uspješnog i propalog pisca”, objasnio je g. Propadalo za naš blog, “jeste u količini publike. Propali pisci je najčešće nemaju nikako, a zauvijek ne koliko treba da se ide u izdavanje sa štamparijom, jer to propalim piscima samo bezveze troši novce, kojih oni tradicionalno nemaju, a zatim i životni prostor, koji postane opterećen za pakete nerasprodanih knjiga, za njihov napadni industrijski miris.”

Gospodin Propadalo podijelio je sa nama i detalje u vezi sa onim što Propast nudi:

“S tim u vezi, mogu reći da sam ponosan na naše izdavačke programe: osnovni Duet, srednji Trio i najveći Funf Sterne Deluxe. 

Što se tiče Dueta, za njega bez ustezanja mogu reći da predstavlja revoluciju u okvirima bh. izdavaštva. Riječ je o dualističkom izdavačkom konceptu, sa knjigom kućanicom i knjigom putnicom, od kojih je jedna za u kuću, a druga za posuđivanje. Sa cijenom od samo 50 KM po izdanju, Duet širom otvara kapije domaće književnosti doslovno za sve.

Drugi program, Trio, razlikuje se od osnovnog tako što uz knjigu kućanicu dođu još dvije putnice (75 KM), dok naš premium program Funf Sterne Deluxe nudi isto kao prethodna dva, samo uz četiri knjige putnice (100 KM).

Sa ovim programima u Propasti vjerujemo da smo ponudili tačno ono što propalim bh. književnicima treba, a to su jeftine cijene u kombinaciji sa robom čija je zapremina zanemariva, te kao takva neće narušiti ni kvadraturu, ni miris doma.

Dodatna pogodnost Propasti je taj što ona ima vlastitu mrežu štampara, raspršenih skoro do u svako naselje u gradu, zbog čega ono malo ali sasvim dovoljno knjiga što ih nudimo u našim programima nije potrebno ni nosati daleko.”, istakao je g. Propadalo u završnici razgovora. 

Prva knjiga u izdanju sarajevske Propasti nosi naslov “Komparativna književnost”, a njen autor je naš najpoznatiji propali pisac mlađe generacije, gospodin Boris Lalić. 

 

NEKROLOG KOBRI

U posljednje dvije godine, osim običnog, puno sam vozio i tzv. surfskejt, posebnu vrstu skejta o kojoj sam pisao i ranije na ovom blogu.

Na to sam se navukao sasvim slučajno: kolega s posla kupio kćerci, pa ja prvo malo od njih posuđivao i onda mi se dopalo toliko da sam kupio djevojčici role u zamjenu. 

Tako je u moj život ušla Kobra, mali crni australijski surfskejt, moja vjerna saveznica u borbi sa svakodnevnicom, naprava koja mi je omogućila da istovremeno brže svršavam poslove, treniram i uživam u životu. 

Nisam ni znao da toliko volim surfati ulicama svog grada, koje su mi otuda postale još bliže i draže. Kobra ima velike točkove na malim osovinama, te malu dasku sa sasvim malim nosićem, na kom je nevidljiva upravljačka konzola, tačke koje valja pritisnuti za lijevo ili desno.

Uz to sve Kobrica ima i solidan kicktail, pa uz minimum wallride znanja lako prelazi mnoge prepreke na sasvim cool način - ona ih ne preskače, nego prelazi, vozi po njima kao da i nisu prepreke, nego dio etapa. 

Na Kobri sam isprobao i jednu sasvim novu stvar, a to je prirodno skejtanje u šumi, koje nije bilo nemoguće na terenima strmim, ako je tlo suho hvatala je solidne brzine, dok je niz stijenje razbacano po obroncima Trebevića i Crepoljskog letila tako da sam se osjećao kao neki gušter. 

Dugo sam probavao usavršiti sa njom ollie, ali nije išlo - vidi se da nije nemoguće, samo ja se nisam mogao navići da dižem noge u tako strmu raketu, uspio  slučajno nekoliko puta. 

Ollie ne, ali pop-shoveit i treflip su mi išli s Kobricom puno bolje, ali nisam ni njih doveo da mogu kad hoću, iako ih jeste bilo maestralnih - valjda mala daska, pa kad se sve utrefi ispravno leti nebu pod oblake, kao da sam na skejt filmu. 

Siguran sam da bez Kobre ne bih mogao biti tako efikasan u prethodne dvije godine, posebno u dane kada mi je van stroja bilo auto. Otprilike je njena brzina jednaka brzini javnog prevoza kad nije gužva, a ono s čim nadmašuje sve jeste mogućnost da prolazi gdje god ima najmanje 30 cm širine, zbog čega se mogu s njom zavlačiti i u groblje ako želim. 

Kobra je zaslužna i što sada vozim skejt, ako mi se baš puno vozi, i po kiši. S njom sam se odvažio probati to i zatim vidio da se može, da zna to biti opuštajuće. 

Od danas Kobre više nema. Na svom posljednjem putovanju odvezla me do groblja Bare, a u povratku sam stao kod Holiday Inn-a da uradim koji flip. Jedan treflip uspio je odlično, a kad sam ga probao reprizirati, promašio sam u doskoku šarafe, sletio na sredinu i slomio već odavno načetu dasku. 

Vrijeme je za novi surfskejt i to je ono što je u svemu tome lijepo. Kobru je inače proizveo Globe, a sada kontam probati malo veći Santa Cruz, s kojim bih trebalo da mogu i skakati, a onda ću postati još efikasniji i brži. 

Nadam se i da će vremenom surfskejt scena zaživjeti malo bolje u Sarajevu, jer sada sam na njoj, čini mi se, ja sam. Jako je zabavno, a može biti i veoma korisno. 

Drugi put ću vam pisati više o neslućenim surfskejt zabavama, koje su zapravo razlog zašto sam toliko zavolio i taj tip skejta.

Žao mi je Kobrice, ali sam u isto vrijeme i ponosan na nju: umrla je ispunjavajući svoju višu svrhu. 

Neka tako umrem i ja, s perom u ruci, nad nekom ogromnom debelom teketinom po kojoj se piše ležeći. 

DRŽATI SVOJU IDEJU

Stava sam da je čovjek biće koje treba prvo da misli, pa tek poslije da radi. Rad bez razmišljanja, postoji i to, ali nije to ono najljudskije u čovjeku, za to ipak treba najprije ideja, nešto iz mašte da postane stvarnost.

Moje ideje, mislim na književne, često možda nisu od najfinije kvalitete, ali jesu, usudiću se reći, potpuno autentične. U ovom trenutku u meni prednjači misao da književnost treba biti lijepa, ali joj to ne smije otupiti žaoku društvene kritike, iz čega proizilazi da je moj zadatak biti zabavan i ozbiljan u isto vrijeme. 

Jedan način što sam ga iznašao kao moguće rješenje svog zadatka jeste pseudohistorija Bosne - u njoj pronalazim dovoljno širok teren za igru, čija je najveća prednost ta što ljudi u tome uživaju kao u pravoj historiji, ništa ne mareći za ono “pseudo”. 

Možda to baš i nije pohvalno za mene kao pisca, ali hej, vrijeme prolazi, a ja sam sit književnog podzemlja, ili možda bolje reći književne pustinje, u kojoj ti se na rad ne osvrće niko nikad, samo na osobu, što se ni u najboljoj volji ne može smatrati nekim vidom književne slave. 

Ovako, kao pseudohistorik, uvažen sam od šire čitalačke publike, a posebno od starijih ljudi, koji su inače poznati kao najteža publika za pisca. 

Zapravo moji najpopularniji radovi iz proteklih nekoliko godina bili su oni u kojima svoje književne junake predstavljam glumeći da sam Hamdija, Vladislav, Alojz ili Nada, a što je meni veoma prijatno i veselo za raditi, jer kao istinoljubiv čovjek volim glumu, osjećaj napete skrivenosti što ga daje maska. 

Juče sam objavio početak nove pripovijesti, što je obično znak da sam počeo sumnjati u to što radim jako i da osjećam potrebu za podrškom. 

Nisam mislio da ću je dobiti, uvijek mislim da ću dobiti prijekore, ali za divno čudo dobio sam je puno, toliko da sada znam - kada bih uložio malo novca u vidljivost, hiljade čitalaca bi se našle, a možda i desetine hiljada, pa je to već š punoozbiljna stvar - osnov je to za sumnju da bi se sutra mogla obistiniti moja žarka želja o knjževnosti kao poslu, jer kada bih imao deset hiljada fanova, koji bi bili spremni godišnje potrošiti 15-20 KM na moju knjigu, tada bih mogao od toga živjeti sasvim lijepo, finansirati istraživanja i sve što treba da bi unosna riječ potekla lakše. 

Sada sam u svom uobičajenom strahu, da je nastavak puno slabiji od početka, ali borim se protiv njega radom,  ne dopuštam strahu da me zaustavi u progonu prvobitne ideje, a baš to je ono što me plaši, da ta prvobitna ideja sada nije više dobra - povukao me uvod, želja da se iskažem kao upućeni historik učinila me maštovitim i rječitim, pa ispao uvod kao priča za sebe. 

Volio bih biti tako velik umom da uvijek mogu sagledati sebe sama iz više perspektive, jer to bi mi pomoglo u situacijama kao što je ova, da me nije strah ili da makar znam čega me je strah, ali kako od toga nema ništa, bar za sad, moram tražiti drugi način da se uzvisim iznad svojih problema. 

Taj drugi način mi je da ostanem vjeran svojoj ideji, jer tako osjećam da igram na sigurnu kartu vlastite autentičnosti, koja se istina ne može pohvaliti visokim intelektualnim dometom, ali možda to uopšte nije mana, nego vrlina.

Prostim razborom kad posmatram pučanstvo, bilo na ulici, bilo preko0interneta, bez razlike jesu li posmatrani subjekti B, H ili S, nikako se ne mogu oteti odutisku da gledam u one za koje je već i kao dan jasni, samo iskićeni Don Kihote nerješiva enigma. 

Moderni čovjek, dobivši u ruke pametni telefon, počeo je rapidno gubiti vokabular, a uz to i sposobnost duže pažnje za različite predmete. Ko želi biti popularan pisac u Bosni danas, onda on ili ona mora računati s tim karakteristikama onih koje valja načiniti poštovanom publikom. 

Zato moje priče baš i nisu po volji onih koji se sada kod nas, u kontekstu književnosti, nazivaju strukom, što meni kao školovanom piscu ipak negdje smeta. Volio bih da neko od školovanih primijeti da manje od mene nije pretjerivao ni veliki Rable, a neko ko u sebi sem mrtve teorije ima i dašak žive poezije, on ili ona bi mogli za moje radove, ako im se već ne sviđa moj teorijski naziv glavićarstvo, mogli reći figurativno za neku moju knjigu da je to jedna kita cvijeća, pa i vuk sit, i ovce na broju. 

No, raja je na mojoj strani i to je glavni razlog zbog kog moram istrajati na svom putu glavić-proze, koja u konačnici treba da donese bolju budućnost bukvalno svima koji žive u BiH, a putem promjene paradigme: ako je cilj života biti jeban na svakom koraku - naglavićan, rekli bi neki - onda mi koji smo tu preko noći doživljavamo metamorfozu u izuzetno uspješne ljude. 

Kada bih u tome uspio, onda bih ovakve postove pisao u nekom udobnom dnevnom boravku, sa kragnom što viri iz zelenog džempera, a ne u duksu u busu Centrotrans, koji me s jednog posla vozi na drugi. 

Pišem ovaj post na preskaku, pa više ne znam ni šta pišem. Evo me sada za večerom u Crvenoj jabuci. Na sećiji pored mene neki Azijat se topi, klizi pod sto niz sećiju. Djeluje kao sa se smorio namrtvo, onako kako bih se možda i ja smarao, kad samo ne bih imao ovaj status neriješenog pisca da mi visi iznad glave i ne da mi evo ni da jedem s mirom.

Jutros kada sam tek započeo ovaj post, imao sam jasnu ideju, to jeste sve ovo je trebalo biti, valjda, u nekom sasvim drugom, puno pouzdanijem i sigurnijem obliku, ali eto ispalo je takvo kakvo je, a to je, čini mi se, potpuno nepouzdano.

Mene čeka još da napišem priči završetak, a ono što se premišljam jeste da je ni ne objavim ovako, već sačuvam za novu knjigu, koja može biti svježa po tome što će na svijet donijeti ono čega na internetu nema. 

Imam već najmanje jednu takvu pripovijest, za koju mi se čini da nije loša, to jest mahnita je jako i nadam se smiješna, a ona je trebala zapečatiti knjigu što sam najavljivao, ujedno i jedno poglavlje moje spisateljske karijere, kog sam odlučio nazvati “Uvod u glavićarstvo”. 

Puno, da kažem zrelo glavićarstvo u književnosti, to je staza na koju sam kao pisac tek stupio, a nadam se da ću tim putem ispisati neku bolju povijest književnosti, jer sada sam i ja dosta iskusniji, pa ne moram gubiti vrijeme kao nekad, na nepismenkoviće željne lake zarade i zanesenjake koji nemaju ništa što treba, osim volje da maštaju kako imaju sve. 

Koliko god strahovao, opet se nešto u meni i nada u pozitivan ishod.