ČETVRTI ČETVRTI

Moja me porodica tako boli da ne znam više šta da radim. Volio bih da smo u ovim teškim trenucima zajedno, te da nismo izgubili moć komunikacije, samim tim ni dogovaranja, pa bi se tada mogli bolje organizovati. 

Svako svak živi za sebe, bez da zna kako živi onaj drugi. 

Zato ja i volim toliko lijepo pričanje, jer znam gdje te može odvesti ružno, do kakvih to ponora mržnje i ludila vodi. 

I u meni leži jedna velika gomila ružnih riječi, koja je spalila most između mene i neke osobe kad god je izašla. 

Moram naći način da se oslobodim te ružne gomile. Presiromašan sam za psihologa, a mislim da je bilo toga i u ovim blogovima - samo sam se bezveze osramotio. 

***

Novi dan, nova nafaka. Možda stvari i nisu tako loše kako mi se trenutno čine. Ono što je definitivno dobro - pogoršanje uslova života čini mi da se uozbiljim jako. 

Sad sam u programu trkaćem, a danas moram stvoriti sebi prostor za dramsko stvaralaštvo.

Trku sam naštimao, dramu imam u sebi, pa ću sad šutiti i misliti dramaturgiju. 

Stvari koje me tako puno pate, a ne mogu im ništa, njih moram zaboraviti kad god mogu. 

***

Nakon sastanka sa glumcima osjećam se dobro. 

Dopao im se moj početak, ali onda ih je krenula mašta, pa se prvobitna priča promijenila. Dobro je što se promijenila tako da se novi prijedlog i meni više sviđa od starog, tako da sad imam novo nadahnuće, koje mi se više dopada od starog. 

Ono što mi sada treba jeste nova karakterizacija likova, iz koje će se roditi novi početak. 

Mislim da sam zaslužio sat ili dva skejtbordinga. Idem juriti gradom, idem spaliti brige na oltaru skejtbordinga. 

Život je ovaj jako težak, ali neće kasnije biti i zato nemojmo plakati sada, nek’ sutra ispadne da nismo vjerovali, nego znali.

***

Ipak je sve lakše kad se radi sa ljudima, kad iskreno mišljenje daje još poneka glava. 

Pripremam se za skejt, a početak drame mi već dolazi - vidim D i S na sceni, vidim ih kako su obučeni i osjećam njihove misli, koje bi se sad ovog trena mogle pretvoriti i u riječi, ali sam ja pisac mudri, što nikada na prvu loptu ne trči, već voli čekati do posljednjeg trenutka, ne bi li se još koja mogućnost ukazala.

Kada sam na skejtu, kad se spuštam niz kakvo brdo uz moćnu muziku, tada mi se duša proširi tako da u nju stane cijelo Sarajevo - ja sam tu da bi sve uredno i redovno bilo preskejtano. 

A pored toga mogu i poneku lijepu komediju napisati. 

***

Svi su glavni gradovi na svijetu prepuni papaka, koji ne samo što dolaze, nego se i rađaju tu. 

Ni moje Sarajevo nije izuzetak od ovog pravila. I u njemu na svakom koraku možeš sresti primitivne ljude, što bi bilo sasvim uredu kad se ti primitivni ljudi, koje gradske stvari plaše, ne bi upirali do iskakanja kenjare na čelu da se predstave kao građani, ili bolje reći da vlastite primitivizam i divljinu proglase za gradski standard.

Nekada me to pogađalo jako, ali onda sam odrastao i uvidio da i seljak i papak sa svojim govorancijama sviraju kurcu, te da ih ignorisanje najbolje smiri - naljute se i onda neće više ni da gledaju, a meni to i najbolje od njih. 

Svi seljaci i papci nisu zli, daleko od toga, ali su svi odreda dosadni, iz razloga što se i jedni i drugi prave pametni - možebiti da je i to zlo, da oni na taj način traže naivne, za prevariti lake ljude. 

Pišem to kao skejter, jer kao takav sam najviše izložen papanluku i seljakluku, kom ću ovaj put od srca poželjeti da nestanu, da se odsele po šumama i gorama i tako preko noći pretvore u pristojne ljude.

U gradu to oni nikada neće biti, a iz razloga što je grad mjesto znanja, koje papke ne interesuje; njima je samo da oni, koji pojma nemaju, objašnjavaju drugima šta je i kako je. 

***

Glup mi je blog, znam. Biće sve bolje.

TREĆI ČETVRTI

Sinoć sam poslije večere legao da sklopim oči na minut i samo zaspao.

Sanjao sam da vozim skejt, a kada sam ustao skejta mi u kući nije bilo.

Na ove neskejterske dane to mi je sjelo kao neka krajnja propast mene kao induvidue. 

Sinoć sam ga ostavio u haustoru da idem šetati i to me jutros tako opeklo po duši da mi se fizički bilo zamantalo - tako ne volim gubiti sebe, tako me strah života koji je u potpunosti lišen “ja hoću, ja mogu”.

Laknulo mi je kada sam ga našao na istom mjestu gdje sam ga ostavio, toliko da sam ga odmah želio voziti, pa sam to i radio, kao zadnji debil po kiši, kad je skejt tako spor i kad nije tako fino biti skejter. 

Od tog jutarnjeg besmisla spasio me beba Sergej. S njim u naručju i dalje sam se osjećao kao čovjek čiji je mozak nagrižen - jer on po kišnom danu sa skejtom ide po bebu kojoj je obećao sigurnost na putu do vrtića - ali sama Sergejeva radost kad je vidio skejt učinila je da prestanem to misliti.

Jest, kakav sam da sam, ipak sam i ovo jutro jednog malog dječaka, koji sam to ne bi mogao, sproveo dokle je trebalo i to nije nevažno - štitim i odgajam djecu, učim ih šta je auto, šta kombi, šta kamion, šta pješak, zaokružim cjelinu na kraju: “Rječju - saobraćaj.”

“Ća!”, ponovi i Sergej.

***

Imam jednog prijatelja koji je pravi patološki lažov. Čovjek, jednostavno, uvijek laže, zbog čega se i ja s njim uvijek kofol dogovaram, a njemu to ne da ne smeta, nego bih rekao da me zbog toga na svoj način i cijeni, kao nekog koga može nazvati i onda se tako malo oblagivati. 

Zanimljiv je to čovjek jako i ja bih ga mogao portretisati dosta vjerno  . Laganje je, generalno govoreći, fenomen skopčan sa zloćom, sa željom da se prevari, ali ono što me kod ovog prijatelja raduje što ne bih rekao za njega da je zao, nego da je zapravo dubinski prepadnut, možda i od strane čitavog života, koji mu se toliko ne sviđa da ima potrebu stalno ga negirati i predstavljati onakvim kakav nije. 

Možda mu je i muka od neslobode koju živi, pa joj na taj način vraća, pričajući priče u kojima je on taj koji govori šta je i kako je i šta se na to treba uraditi?

Ipak moram reći da me taj čovjek ponekad zna ispuniti… Ne znam ni ja koja je to emocija više, da li gađenje ili prezir prije? U svakom slučaju nešto što se u trenutku može pretvoriti i u mržnju, jer ono što taj čovjek radi je da ti laže najprije stvari koje misli da želiš čuti, nakon čega pređe na laganje o sebi. 

Jutros mi ga je ipak nekako bilo žao, jer znam da i on ima dosta problema u životu, pa sam nekako osjećao da bježi od njih tako što je nazvao mene da priča u vezi sa jednim dobrotvornim projektom s kojim taj čovjek nema praktične veze, ali mu je očito stalo da u “javnosti” ispadne suprotno, jer ranije je pisao u komentare u vezi tog projekta da će on dati novac i da će dobrotvorno raditi - baš te dvije stvari koje nije uradio ni na jednoj akciji u posljednjih par godina. 

***

Danas sam se kao čovjek smanjio i to mi sada prija. Živio sam uzbudljivo ovih dana, pa sam se u tim uzbuđenjima i potrošio, splasnuo. 

Večeras moram biti dramaturg i zato hoću biti mali čovjek čitav dan, da bih možda nastupio večeras kao veliki dramaturg. 

Sutra je čitaća proba, sutra ću vidjeti kakvi su mi zapravo poslodavci, misle li o meni kao o piscu ili kao o pisaru? 

Čest problem ne samo glumaca, nego svih ljudi, jeste nemanje više perspektive nad situacijom, zbog čega ništa na ovom svijetu nema običnije od davanja nerazumnih prijedloga, u svemu. 

U književnosti sam oduvijek bio promišljen, samo na ovom blogu više nisam, a zato što mi je ovo moderni roman, pa tako treba. 

U drami ne samo da sam promišljen, nego imam i tu moć da gledam svoju fikciju sa strane, ili možda bolje reći istovremeno sa svih strana, pa se u to najviše i uzdam. 

Zato sam maloprije oprao sebi pod u radnji, da se sad jednom ozbiljno zaskejtam i tako izbijem dramske misli iz glave, sačuvam ih za večeras. 

***

Odskejtao sam otprilike jedan sat, ali od željenih trideset palo je samo devet trikova. Danas je dan kad uzimam to kao dobro, utoliko bolje što nisam birao trikove koje najbolje znam, a u tome sam ponovo uspio uraditi svič bs 180, što će biti možda tek peti ili šesti put u životu. 

Gajim neku nadu da ću večeras skejtati street, da će kiša popustiti makar ma sat-dva. 

A sad ću još malo po radnji. 

*** 

Tako sam umoran od ovog dana da ne znam kako ću sad još pisati dramu. 

Danas sam saznao jednu stvar koja me u ovom trenutku jako brine, a to je da mi se povećao obim posla na dodanom poslu, što me stavlja pred izazov sada da ne znam ni kako se pored toga brinuti za cuku. 

Volio bih dati otkaz u skejt šopu i biti skejter sam za sebe. 

Zato sada mislim da ću sutra pitati za part time, da čujem kakva je tu ponuda. 

***

Nisam mogao izdržati, već sam pitao. Prije nego ću se zaposliti tu živio sam od pisanja svega i svačega, pa jest da nisam imao nikakve sigurnosti, ali baš to je bilo tako motivirajuće za mene, da sad jasno vidim: puno više sam zarađivao tada, a ono što sam radio donosilo mi je ugled i poštovanje ozbiljnih ljudi. 

Ne kajem se što sam išao raditi skejterski posao, skejt jeste moja strasna ljubav, ali poslije tri godine iskustva znam da mi to može biti divni hobi, a kao posao je loše, izrazito zabrinjavajuće otkako se smanjila plata i promijenilo radno vrijeme - sad samo gledam kako me djeca smatraju za sebi ravnog, odrasli za nezrelog lika, a kod žena i dalje imam prolaz, ali samo kod onih koje su po meni umno poremećene, od kojih se gubi mir u potpunosti i kojih se kasnije ne možeš šale riješiti. 

Sve me to ohrabrilo da se vratim svom starom zanimanju, te da ga pokušam najzad zauzeti kako treba.

Nadam se da ću u tome i uspjeti jer i pisanje sam trenirao sve vrijeme, bukvalno svaki dan, pa i čitao sam, ne ko prije, ali isto svaki dan. 

Moram učiniti sve što treba da izađem iz najnižeg platnog razreda jer je to danas kao imati golim okom vidljivu zaraznu bolest. 

DRUGI ČETVRTI

Drugo jutro aprila sam se probudio bez alarma. 

Sinoć ni nešto nije bilo dobro, bio sam se unervozio što nisam ništa upisao drami, pa sam se prejeo i onda ispovraćao, ali sad sam u fazonu da sam se zbog toga tako fino naspavao, jer nisam zaposlio sistem za varenje. 

I danas nema kolica, nego nosi Bo Serđu svog, leti s njime po ulici kao sa Supermenčićem.

Juče baš nimalo nisam vozio skejt i to je ono o čemu sada mislim. 

Noge su mi tako pune snage da sam na putu do tramvaja morao malo i potrčati, kroz neke šarene lokve. 

Danas bih morao pronaći malo vremena i za to. Nije dobro biti bez sporta, od toga cvjetaju malodušne misli, nešto čega se sada moram kloniti specijalno, jer nova komedija ne smije imati jednog reda da ga je sročilo malodušje. 

Juče sam upoznao bolje jednu do juče samo ovlašnu poznanicu i ostao pozitivno iznenađen, kakva interesantna cura. Zna ruski, treba raditi Gogolja za diplomski, pa eto šta će ti interesantnije. 

A jest ono da ja više nikad možda neću imati vremena da se bavim Gogoljem kao prije, ali nekom zbog toga mogu pomoći danas.

***

Ideja o novim bosanskim narativima, za kuhanje potaž-supe od BHS, drži me i ovo jutro. 

Stvarno mislim da je ideja o nama, narodu koji je otkrio masturbaciju, vrijedna naročite pažnje. 

Premda ne bi trebalo, ipak ne mogu da ne budem malo i pristrasan pri ovoj genijalnoj ideji, a na način da su glinene pločice koje o tome govore pronađene na prostoru današnjeg Alipašina. 

Da bi narativ bolje uspio, glinene pločice trebaju biti otkrivene dva puta, najprije kao pismo, u kojoj je detaljan, ali svejedno nejasan opis, čije će se dešifriranje desiti po otkriću drugih pločica, na kojima su ilustracije navedenog teksta. 

Na kraju uvijek treba spomenuti da ga danas čitav svijet u nesvijest baca, sve do Eskima na Sjevernom polu, ali ne treba na konto toga nikome ništa tražiti, pa će nam ljudi i sami priznati da smo mi ti svjetski revolucionari.

***

Sergej će biti odličan govornik, tvrdim to već sada, a zato što ga čujem gdje već pravilno mnoge glasove izgovara, što je glavni preduslov razgovjetnosti. 

Bože dragi učini da mi bude i pametan, pa da taj lijepi izgovor bljesne kao kakva moćna ogrlica sa dijamantima!

***

Svako jutro čovjek treba pjevati:

Ne gledaj druge

Radi poso svoj

Jer tu leži dinar

Tvo–o-o-ohoj!

Moj leži u prodaji i uređivanju, u telefoniranju i pisanju. Sve ću to raditi i danas, zato sam se i rodio. 

***

Završio sam dosta posla danas, ali vremena za skejt ostalo je - nimalo. 

Pošao sam s njim, izašao, ali kako sam malo prije toga jeo, baš mi se pila kafa, na koju kako sjedoh tako izgubih volju za daskanjem.

Umorio sam se jako danas, a jesam i vrijedan bio, svašta sam uradio, samo danas ne toliko i za sebe sama. 

I to je uredu, ne treba me zbog toga biti sram.

***

Napravio sam jedno novo jelo, za koje sam siguran da bih pobijedio i na nekom prestižnom kulinarskom takmičenju, jer uspio sam napraviti špagete od sira, po kojima su se onda polijepila zrna graška i kukuruza, kockice mrkve, tako da se osjećam kao da jedem neke perfektno začinjene đerdane. 

Nisam bio lijen ni za dezert, tako da imam ananas sa šlagom, kilu toga - e to je pravo spisateljsko jelo po meni, što budi nadu i pali maštu. 

Tako zanosno ukusna može biti još samo pica u higijeni odanih mica. 

Idem dramiti, idem dalje praviti kombinacije, praviti pare - ako BOG da, jer iako blog volim puno više daleko od toga da nisam svjestan kako je to zanimanje koje potpada pod kategoriju glavićarstvo. 

Da je bogdom vlastiti glavić isto što i Aladinova lampa, pa ja bih do sad imao milion želja po izboru kod plavog duha Džinija, a ovako samo imam glanc da mi samom bude smiješno vidjeti to, jer kao da je kacigu stavio. 

Treba čovjek voziti skejt