PRVI ČETVRTI

Super je kod svakodnevnog pisanja što tako prolaze mjeseci, koji onda dvanaest puta donesu osjećaj novog početka, koji sa sobom nosi optimizam.

U ovome trenu osjećam ga jako. Sinoć sam pisao komediju i bilo me tako krenulo da sam, čini mi se, mogao stići daleko, daleko, ali bio sam odgovoran staratelj i prekinuo akciju radi spavanja.

Zato sam Serjogi stigao već u petnaest do osam, a da pravu činim stvar pokazalo mi je to što je zajebavao ključ od auta, iz kojih se onda nisu mogla izvući kolica, tako da smo se morali ponijeti obojica - Sergej je nosio svoj mali Pikaću ruksačić, a ja njega.

Cijelu proteklu sedmicu nismo se vidjeli, pa ja sad vidim da se on za tu heftu malkice još poboljšao kao govornik, čuo sam pokušaje novih riječi, pa me to nekako dubinski usrećilo, jer meni je to baš važno, da se do svoje riječi drži ne samo u smislu sadržaja, nego i fasada da bude lijepa, da je lijepo slušati taj glas. 

Ima nešto posebno u nosanju bebe, bar za mene koji je nemam, koji je samo mogu dobiti tako malo. Znam da ne valja djecu navikavati na ruke, ali opet kontam da je Serjoga baš mali, još je moj mali trapavi medvjedić, ali čim otkrije trčanje neće više u ruke ni htjeti.

Ja ću ga onda naučiti i da trči na vrhovima prstiju, da svašta radi na vrhovima prstiju, jer je to život sasvim drukčiji od ovog klasičnog, a i to će mu valjati sutra za loptu i skejt, za svaki sport i život uopšteno.

Da li zato što sam niža srednja klasa, što o mnogim stvarima nikad ni ne razmišlja, ali meni je to nekako stvarno otvorilo oči, da se na vrhovima prstiju uživa u životu sto puta jače nego kad su na podu i pete.

Imam sada još malo lektorskog posla, a onda ću skejtati malo, rade mi se flipovi opasno, radi mi se kabalerial, evo sad mi dolazi vizija da ću ga danas vrtiti cijelog u zraku.

A eto i to vježbam, pomalo, sigurno neke dvije-tri godine, pa jest mi znalo doći da nikad ja to neću savladati, ali posljednji sešn kad sam bio ono je samo došlo, i to ne samo kabalerial, koji je trik unatraške, nego i obični bs 360. 

***

Sidran je znao reći da nije mogao imati akademsku karijeru jer mu se nije dalo čitati dosadne knjige. 

Često se sjetim te njegove rečenice, skoro pa svaki put kad akademski pisci objave kakav novi rad, koji uvijek dobije više lajkova i komentara od svega mog, ali bih smio ruku u vatru staviti da je moje čitanije. 

U Bosni se narod jako izrodio u posljednjih trideset godina, tako da mnogi lažu svima sve, od čega nisu pošteđeni ni  članovi akademske zajednice, kojima je običaj reći na neviđeno da su napisali još jedan genijalni rad.

Sa druge strane, ja koji imam uvid u vlastitu čitanost i koji znam da tu neke publike ima, jedino sam od svog Adema dobio to priznanje na ljudski način, a kod svih ostalih sam provalio sam - recimo debela hejterka, čiji IQ procjenjujem na oko 80, ona se uvijek javi da kaže kako nikog živog ne zanima to što ja pišem, pa tu nabroji pojedinosti iz bloga. 

Akademska zajednica, izuzev  pojedinaca, jest skupina ljudi koji su sami sebi svrha. Oni ne služe narodnom prosvjetljenju, već sluđivanju, održavaju se tako što služe vladajućoj kleptokratiji, dajući joj tobožnji naučni legitimitet za razne nepravde. 

Vrhunac toga su naše nacionalne, samoproglašene akademije nauka i umjetnosti, koje su slika i prilika ludila koje u Bosni vlada: najgore gluposti, beslovesne budalaštine, priče potpuno bajkovite - sve  to kod nas može proći pod nauku. 

Treba zato jačati Bosnu i bosanski narativ, pripremati svijetlu budućnost, pripremati onaj veliki kotao u kom će se jednog dana Bošnjaci,  Srbi i Hrvati, posoljeni sa Albancima i pobibereni sa Romima, začinjeni iz svih krajeva svijeta - s Bliskog Istoka ponajviše, skuhati u jedan narod, Bosance. Odbacićemo Hercegovinu ne što je ne volimo, nego što smo postali kratki i jasni - Bosna. 

“A zašto ne Hercegovina?”, neko će.

“Lijepo smo rekli - kratki, a zato što kratkoća pogoduje jasnoći.”

“Hvala vam gospodine predsjedniče na tako razumnom odlučivanju.”

“Nemojte me tako zvati, nije vam ovo demokratija…”

***

Razmišljajući o tome šta je to što se svakog iole normalnog čovjeka na planeti Zemlji tiče, a da nije već “brendirano” od strane nekog naroda, došao sam do zaključka - potrebno je stvoriti narativ kako smo mi u Bosni izmislili drkanje kurca, dok su u Engleskoj izmislili tuširanje hladnom vodom, a da spriječe taj naš izum, s kojim smo mi zadužili čitav svijet. 

TRIDESETI PRVI TREĆEG

Smiješno mi je kad ljudi mojih godina navuku neku masku, pa idu po svijetu tražeći nekog ko će se uhvatiti na masku, nesvjesni da se s tim nesreća ne izbjegava, već samo odlaže za kasnije, kad je gore. 

Ono što je s njima interesantno - preko maske otkriti pravo lice i njemu se obratiti, imenovati ga tačno i gledati kako maska pada, a ostaje mali postiđeni čovjek, spreman da šmugne u prvu rupu kao gušter. 

Možda ne bi bilo loše dati tu osobinu nekom od mojih dramskih likova? Najmlađi brat bi mogao dobiti tu karakterizaciju - on je kao opasan, zapravo potpuno bezazlen; treba to ismijati javno, jer ružno je i prevarantski, a raširilo se tako da je maltene postalo normalno, oni koji takve stvari puše zahtijevaju da i drugi tako rade, pa treba nekako djelovati.

Inače je ovo posljednji dan trećeg spisateljskog mjeseca, pa mi to sad puno drago, osvrnuti se iza sebe i vidjeti doslovno svaki ispisani dan, svoj budući debeli roman, koji će meni samom biti interesantan - i sada je, više puta sam ga otvarao nasumice i bogme sam se znao fino iznenaditi, pa i nasmijati ili rastužiti, razgaliti.

Sad ću započeti dramski dokument. To me sada ispunjava velikim optimizmom: napisaću odličnu komediju, koja će mi priskrbiti mogućnost da u budućnosti od toga živim, baveći se isključivo književnim stvaralaštvom. 

Tada ću i ja postići svoj konačan oblik, a kako to nije mala stvar, to mi sada dolazi logično da vremena treba više, tamo negdje do četrdesete možda.

Još tri godine spartanstva, ali ništa je to za mene, pussy smoke. 

***

E ovo je bio fin dan, zauzet bivanjem u gostima za Bajram. Jeo sam hranu koju su drugi ljudi pripremili i poslužili, a uz to smo i fino razgovarali, pa me to ispunilo toplinom. 

Ne mogu da se sjetim što sam danas napisao u prvom dijelu bloga to što sam napisao? Neko me je inspirisao, ali ne znam ko, a ne znam ni što sam rekao da to treba dati u karakteristiku najmlađeg brata.

Uglavnom, najmlađi brat u drami neće biti takav, jer sad imam drugi, bolji plan za njega. Možda bi srednji brat mogao biti taj? 

Sergej nije bio kod dede i nane danas - samo njegova bajramska fotka, na kojoj je s novom frizurom. 

I ja imam novu frizuru, pa sam htio da me dijete vidi, da se ujutru ne prepadne. 

Legao bih zbog toga sa spavam, ali sam se prejeo i prepio kafe, tako da se osjećam i budno i jako, pa idem jedan krug skejtićem.

Sve je mokro i nije pametno to probavati večeras, ali eto imam želju probati svoje rukavice za slajdanje. 

Kontam niz Aneks u one krivine, da vidim baš šta će biti…

A kad dođem kući staviću još tri replike u dramu, pa dovršavati propast Umejadske dinastije. 

***

Kako sam i rekao, da nije ovo noć za rukavice te, tako je stvarno i bilo - da ih nisam imao, da nisam ruke uopšte na pod spuštao, možda bih nekako i prošao zmiju oko kotlovnice na Otoci, a ovako su me zajebale rukavice, tako da sam umjesto na točkovima proslajdao na bulji, a niz potočić dubok do 3mm, što je sasvim dovoljno da ti protopi tole i gaće. 

Prije nego ću poći skinuo sam pantalone bajramske, koje su svakako za pranje jer su se pokapale, pa obukao čiste samtane, od samta krupnog, koji je upio potočić kao neki truleks. To je bilo nepromišljeno odijevanje, kod kog me makar tješi da je plod nepromišljene odluke uopšteno - nemam pamet, al’ imam stil. 

Oboružan naknadnom pameću i s gaćama novim, slatko sam se nasmijao kada sam, sročio sebi ovu rečenicu: 

“Vidjevši da pada kiša i da se ulica jako sjaji, Boris obuče čiste pantalone i odluči da ide voziti skejt.”

Mislim da je to jedna prava književna rečenica, jer sve je u njoj: atmosfera, lik, akcija, njegova psiha, te nagovještaj uzbudljive radnje.

Nemam sada vremena pisati pripovijesti takve, ali u stihove sam zapisao:

Mislio sam da se sa ovime koči,

zato usred noći bulja mi se smoči.

Mjesto da kući u toplom pijem hladne kole,

ja vani na guzove gole furam mokre tole.

TRIDESETI TREĆEG

Počinjem ovaj blog faktički na početku samog dana, a da bih zapisao kako je izlazak na skejt pola sata prije ponoći bio pun pogodak. 

Brzo sam stigao do Skenderije, na kojoj sam onda stigao ovu trolu za Jezero. 

Pošao sam od kuće s mišlju da popijem jednu točenu pivu, ali sada sam u nedoumici, jer juriti na skejtu je toliko bolje i ljepše da mi pijenje pive nekako bezveze baš. 

Idem zato ustrčati od okretaljke do Porodilišta, pa možda kad se iscrpim više organizam htjedne pive, jednu prije nego se zapjeva:

To nije mjesto za mene,

nije po ukusu mom,

idem nazad na put,

vraćam se Alipašinu svom. 

***

E jebiga, nisam na sat gledao i sad je četiri ujutru. Lud je skejt, nas dva luđaka lako izgubimo pojam o vremenu.

***

Evo me gdje radim nešto ludo, u skladu sa četiri pića umjesto jednog, a to je da vozim skejt i pišem.

Na ovo me navela pjesma, jedna od mojih himni, “Bear necesseties” od Babalua iz “Knjige o džungli”.

Na ulici nema živa roba - biće ubrzo jer ovog jutra je Bajram-namaz, onaj što ga klanjaju i ljudi koji inače ne klanjaju. 

Volio bih da se osjećam kao član ummeta, da sa skejtom idem i u džamiju, utoliko više što mi je srce zatitralo na djevojku pokrivenu, a i njoj na mene - šehadet me na tom putu čeka - ali za ljubav tom istom Bogu, čije je drugo ime Alah, odlučujem ostati ustrajan u nepokornosti koja naučava da je klanjanje rezervisano samo za one čija je ubogost otprve vidljiva golim okom, dok moćniji od mene mogu dobiti normalno poštovanje, a ako im je to malo, onda im mogu dodati još ovo malo kurca što mi je Bog dao, ovo dvadeset cenata na šezdeset pet kila - ali ako me neko poslije toga kao čovjeka uporedi s Andrićem, neka zna da mu jebem komplet lozu, od prvog zigota, pa sve do u daleku, potpuno tehnološku budućnost, gdje će jebani jebanost izražavati pomoću kodova, koji kad se skeniraju pomoću pametnog telefona daju rečenicu: “Karao me lažni pisac Boki.”

***

Drago mi je što sam večeras ostao napolju tako bez gledanja na vrijeme, jer to je ono što mi je trebalo da resetujem svoj ropski um, naviknut da je život lanac obaveza, u kojoj svaka iduća počinje sa prestankom prošle.

Sada u pet ujutru šetam Bibca, glumeći usput i dramskog pisca. 

Ono što zasad znam iz nove komedije jest glavni lik - njega vidim do u dubinu duše i za njega mi je sada lako.

Izazov su druga dva brata, koji sada stupaju na scenu, a što mora biti efektno - nema potrebe za tako dugim uvodom kao u “Mirnoj Bosni”.

Ono što o njima dvojici znam jeste da jedan ima 40, drugi 35 godina, te da im je posao stari papir i karton, a sad moram smisliti njihove zasebne ličnosti.

“Četrdeset mi je godina; premalo da čovjek ne bi imao želja i previše da ih ostvaruje”, reče Ahmed Nurudin ako se dobro sjećam, a to nije ni važno, važno je da to može biti visina iza koje se srednji brat otmjeno krije. 

Bitno je zato u prvoj sceni uvesti u dekor i knjige, kućnu biblioteku koja će davati pokriće - otkud sirotinji književni govor?

Vremenska kalkulacija kaže da je srednji brat 1985. godište - dakle, školu upoznao u ratu. Ta ratna mu se dopala, ali ova kasnija, mirnodopska, nije nikako, tako da je jedva završio srednju, neki zanat što ga nije ni savladao, ni radio. 

Najmlađi brat, koji je 1990. godište, njemu su probali omiliti školovanje, ali je on volio fudbal, zbog čega je mrzio školu kao nešto što je protiv fudbala, pa nije iskoristio prilike koje su mu davane - upisao dif i tu stao, godinu dana išao na fakultet na kafu, to je bilo sve. 

Neka mi to bude za sada. Sutra ću smišljati dalje, a i ovo je dovoljno da neki dijalog krene - radnja mi je poznata, sada likovima tražim autentičan jezik, kako bi u dijalogu bio svako svoj, kako se ne bi desilo da imaju dva ista. 

Sad u krevet, konačno; možda i list historije Arapa, jer ne volim kad započnem knjigu da je ne čitam svaki dan, pa taman i svega pet minuta. 

***

Ne mogu spavati. Sviće dan, a ja razmišljam o tome kako nisam dobar, kako sam trebao biti u krevetu prije pet ili šest sati. 

Zato me sada malo grize savjest: ovo nije život koji ja sebi smijem priuštiti često, ako to se desi, onda ću živjeti teško, a to želim najmanje od svega. 

Najviše želim biti pisac, ali ne mogu lagati da to mogu biti uvijek - mogu ovako na blogu, a za stvari kompleksnije, gdje treba puno vremena i razmišljanja uložiti, za to uvijek nisam sposoban. 

Rok za napisati tekst je trideseti avgust, što je dovoljno za spori tempo rada, za razmisliti po nekoliko puta prije zapisivanja, ali to ne isključuje da se na tome mora raditi svaki dan.

Ono što sigurno znam jeste da pretjerivanje u ovim stvarima ne vodi rješenju, samo bolu, pa zato sama sebe ohrabrujem da činim dobro, da sam učinio pravu stvar što sam izašao večeras i zatim se zadržao sa dragim ljudima, da je to razlog što ću drugu scenu sutra moći napisati tako lako. 

A vidjećemo hoće li biti tako, ili ću samo biti tužan što sam pokleknuo pred onim za šta znam da je, ko se tome ozbiljno posveti, izrazito štetno, hazardno. 

Idem žmiriti sa mišlju da je korisno ako je jednom mjesečno. 

Jesam pravi rob postao, samo mi je rad na pameti.

***

Sad njih dvojica ulaze s kartonima i prvo pjevaju sa bratom, a onda kreće njihov dijalog:

B (C-u): Sve si u pravu bio! Kud se ranije nismo toga sjetili!

C: Pa ja sam se sjetio, ali nisam…  Nebitno. Sve je to na vrijeme. 

A: Jeste mi kupili duhan?

***

Ustao sam oko podne i odmah šetao Bicka jedan sat, pa mi je to ispalo okej, nisam se previše trapio zbog izlaska - na kraju krajeva bio je to i moj jedini neposlovni sastanak sa ljudima u posljednje dvije sedmice, što je također potrebno, e da se ne bi osjećali onako kako se ja osjećam svaki dan, a to je kao rob.

Iako grubo zvuči, po meni je ovo moje ropstvo bolje od sloboda onih koji nisu zaposleni toliko, ali ni dovoljno umni da nađu sebi posla voljenog, pa im život nekako najviše prolazi u laprdanju, od čega najdublji trag ostane na fotelji ili kauču. 

Meni makar prolaze dani brzo i svašta se nešto dešava, pa ni srce mi nikad nije ravna linija, što je možda i najbotnije da se bude pisac. 

***

Ipak na kraju dana zaključujem da ne valja piti više od jednog alkoholnog pića u danu, te da takve stvari treba smatrati krahom, ako piješ više od toga.

Jest moj život naporan i jest da se osjećam često usamljenim i bespomoćnim, ali baš zbog toga moram paziti na sebe bolje, jer šta ako se napijem ponovo onako kako sam prije znao, da ne mogu po tri dana doći sebi? 

Posljednja iskustva te vrste su me uvjerila da ne mogu nikog dozvati kad sam u potrebi, da mi se ne isplati to više bi pokušavati, jer ljudi ti tada samo sjednu na dušu još više - valjda taj neki recidiv u njima ostao, da se nevoljnicima ipak treba pomoći koliko se može, a oni mogu stvarno puno dati šuplje priče - savjeti, prijekori, idiotska pitanja, sve je to skupljeno i sastavljeno u jednu lavinu, koja samo čeka nekog neopreznog nevoljnika da ga zatrpa. 

Za mene je ležeći i žmireći odmor, kog nekako moram počet uživati, jer u suprotnom se i ja stvarno brinem, šta će sa mnom biti ako mi se zadrži ovaj tempo, hoću li umrijeti za tri ili pet godina? 

Moram se posvetiti svojoj kući bolje, ona je ta koja najviše ispašta od ovog života. Ja to sve znam i mogu, ali sam se valjda ipak nadao da ću pronaći neku ženu kojoj se ne ide na posao, a koja sama od sebe nudi održavanje kućanstva kao vid zaposlenja, ali sve takve koje sam dovodio samo su jele šta ja skuham, spavale dugo, jebale se i u neka doba počele glasno primijećivati šta sve treba da se uradi, a onda i ponavljati to sve glasnije, sve dok ih se ne otjera u pizdu materinu.

I danas sam bio sa jednom koja je te stvari pisala u čet, ali danas kad smo se našli čuo sam nešto sasvim drugo, čuo sam još jednu ženu svojih godina što se nije udala, pa sad puše prah ljubavi u čet, ali čim se nađete odmah vidiš da je tu svaka ljubav umrla odavno, a ostala još samo želja da se namjesti vlastiti život tako da što manje boli, pri čemu je glavni san da neće raditi ni posao, ni kuću; zvoni taj san iz onog tako često i iz tako puno različitih usta čuvenog “ima dana kad ne mogu ništa”. Ja tih dana nemam.

Da nisam išao s njim, mogao sam uraditi nešto u svojoj kući i sam, a ne bih tako okasnio na sve i večera mi ne bi bila u dva ujutru, nego u ponoć. 

Od sutra se moram ponovo uozbiljiti. Nije mi ni ovaj dan bio bez obaveza i službe drugim bićima, ali je to smiješno naspram punog radnog dana. 

Od sutra ću započeti i službeni radni dokument za komediju, pa me to sada nekako najviše i privlači - komedije pisati i skejt voziti, a ljubav davati djeci i cukama. 

Dao sam zato skejterčićima mali bajramluk večeras. Bili su mi baš slatki, jer svaki je danas imao kragnu da mu viri iz dukserice. 

Imam i novi, pravo opasan trik u najavi - mislim da ću ga srediti odmah sutra, pa mi to sad najbolje od života što imam, jedva čekam da svane zbog toga. 

Sutra idem i Sergejevoj nani na Bajram, a zapravo idem na Sergeja, kog ima da sutra izvedem bez kolica jer hoću da ga nosim tako da nam je glava u istoj visini, da možemo pričati. 

E i zbog njega jedva čekam da svane, zbog mog malog smješka, što mi je isti moj najdraži Saša. 

Ne mogu mu dati Bajram-banku da je ne pojede, ali biće zato Bajram-smoki i Bajram-monte, pa neka ruča koliko hoće. 

Ja musliman nisam i sve su prilike da neću nikad ni postati, ali ću zauvijek dijeliti djeci Bajramluk i odgovarati sa alahrazola onima koji mi čestitaju Bajram, pa da budem sasvim iskren mislim i da bi mene Resulah volio da sam mu bio savremenik, dok Ebu Bekr bi sigurno jer s njim sam najsličniji i on mi je nekako najdraži: i ja služim svome svetom cilju bez plate, a sa stavom da nema te plate koja bi učinila da prestanem biti sluga svetog cilja, pa kad mislim o tome sve mi se grudi nadimaju od ponosa.

Istina, često mislim zbog iste te stvari i da sam ozbiljna budala i da to uopšte nije smiješno, meni ne bi smjelo biti sekunde, ali nisam ja Ebu Bekr, ja sam Boris Lalić, tip koji je prije četiri godine preletio “Isus je u trideset trećoj…”, pa mu na snagu došlo “Muhamed je u četrdesetoj…”

Kao što rekoh - ne mogu biti musliman, ne mogu ni kršćanin, niti bilo koja druga formalna religija, jer ako bude suđenje mnim da će mi olakšavajuća okolnost biti to što sam imao snage da se u svojoj nastranosti ne pokušavam ubaciti ni u jednu grupu, što sam svoju pobožnost brižno njegovao ispod koprene ateizma. 

***

Debela hejterica se ponovo javlja, hoće da se svađamo za Bajram. 

Pružio sam joj to uživanje tokom treće Bibanove šetnje, pala je razmjena uvreda, a to je kao da megdan dijeli primitivni kamen protiv bacača raketa. 

Izraketirana debela stoka, bez obzira što joj se izašlo u susret i to u nastranoj želji, jako se od toga naljutila i krenula mi prijetiti da će poslati to novinama. 

Baš me zanima da li će to uraditi, jer ako uradi vjerujem da će se smijati cijela Bosna i Hercegovina, a ovaj blog dobiti još nove publike. 

Pisac mora imati marketing, kako bi u moru duša pronašao koju kap za sebe, nekolicinu njih koji su neophodni da pisac ne bi bio propovjednik u pustinju, što je valjda najgora moguća kazna za pisca, naspram koje se kokuzluk doima kao blagodat božja. 

Ja ga trenutno nemam osim kroz rijetke medijske istupe, pa zato moram održavati te gnusne veze sa hejterima, čije pogane jezičine i dalje rade za mene, jer oni to telale posvuda, ne videći istinu koja je gorka za mene jednako kao za njih: ja sam pisac nebitan za mase, jedini koji me tako shvataju su zapravo hejteri. 

Debela, slaboumni, priprosta, ljigavi i ostala bratija čiji su epiteti za kolutati očima, to su moji najvjerniji čitatelji. 

Mislim da je tome kriva moja naopaka pobožnost: poludio Bog od mojih poruka, pa me kaznio tako što me učinio piscem onih koje je sam stvorio tako da ne mogu razumjeti ovakvih rečenica. 

Podsjeća me to sada na Pelješac noću: mrakača, niđe ništa, samo čagljevi zavijaju u daljini.